U srcu Dalmacije, točnije u Zadru, priča o Marinu Milinu i Luciji Matković postala je pravi primjer kako upornost, kreativnost i podrška zajednice mogu preokrenuti situaciju iz gotovo bezizlazne, u priču sretnog završetka.
Marino, zaljubljenik u poljoprivredu, godinama predano uzgaja kapulu, pomidore, četrune i druge plodove sunca. S druge strane, njegova zaručnica Lucija, uspješna glumica, dijeli s njim strast prema jednostavnom i poštenom životu na zemlji. Ove godine, njihov trud na polju obećavao je plodnu berbu i obećani veliki posao s jednim poznatim trgovačkim lancem. Plan je bio jednostavan – domaći, zdravi i sunčani pomidori trebali su naći svoj put do polica trgovina diljem zemlje.
“Marino je prije nekoliko godina, nakon korone, odlučio dati otkaz i početi se baviti poljoprivredom. O bavljenju sa zemljom učio je od svojih roditelja koji su dug niz godina sadili voće i povrće, te je odlučio sa stečenim znanjem i željom za daljnji napredak uploviti u vlastite pustolovine. Oboje smo veliki zaljubljenici u prirodu i bivanje u njoj, stoga sam svaki slobodan trenutak, putujući iz Zagreba, provodila upravo u njivi s njim. Zajedno učeći, radeći, promatrajući shvatili smo da sve to želimo podijeliti s drugima, što je zahtijevalo veću količinu sadnje, više uloženog vremena i rada.” – kazala je Lucija.
Kako to često biva, život piše nepredvidive scenarije. Kada je stigao trenutak da se pomidori isporuče, uslijedio je hladan tuš – rajčice nisu bile “dovoljno savršene”. Naime, zbog sitnih crtica koje su se pojavile na koži rajčica, trgovački lanac je odbio njihovu isporuku. Za Marina i Luciju, ovo je bio trenutak nevjerice i očaja. Godine truda i brige o poljoprivredi bile su na rubu propasti zbog jednog estetskog nedostatka.
“To jutro, kao i svako sljedeće, dan je započeo u 4 ujutro. U 4:45 kreće berba i zbog jačine sunca završavamo između 8 i 9 sati. Prikolica puna pomidora dovezena je u hlad pokraj kuće. Uskoro saznajemo da naši pomidori nisu za prodaju, a razlog tome bile su sitne žute crtice koje su nastale zbog smrdljivog martina. Te male vizualne promjene na plodu nisu nimalo utjecale na njegov okus i kvalitetu, no jesu na daljnji tijek prodaje. To nisu bili primjerci koji će se naći na policama trgovina, zbog jednostavnog razloga- nisu savršeno crveni, njihova mana je tanka žuta crtica. U trenutku kada smo to čuli pojavio se rolerkoster emocija. U svaku od tih 4 tisuće sadnica u posljednja 3 mjeseca uloženo je mnogo truda, rada i vremena, od trenutka stavljanja sjemenja u male čašice, praćenja rasta i čuvanja u plasteniku, zalijevanja, (čak smo im i glazbu puštali), potom presađivanja u njivu, čuvanja od raznih nametnika i vremenskih nepogoda, sve do konačnog ubiranja plodova. Četiri tisuće stabljika pomidora stajalo je u njivi s pregršt plodova u trenutku kad smo čuli da ipak nisu dovoljno dobri, i to zbog žutih crtica na koži. Bili smo ljuti i ogorčeni na cijeli sistem. Razočarani i zgroženi činjenicom da nešto što je zaista domaće, zdravo, raste u normalnim uvjetima, ipak ne paše savršenoj paleti boja kakvu viđamo u trgovinama. ” – prisjećaju se Lucija i Marino.
No, tu priča dobiva neočekivani zaokret. U trenutku kada se činilo da će sav njihov trud biti uzaludan, odlučili su preuzeti stvari u svoje ruke. Lucija, s iskustvom u svijetu umjetnosti i kreativnog izražavanja, putem društvenih mreža započela je priču o “nesavršenim” pomidorima. Pokrenuli su prodaju rajčica po cijeni od deset eura za deset kilograma, a ubrzo su društvene mreže eksplodirale.Priča o nesavršenim, ali domaćim i zdravim rajčicama proširila se poput vatre po Facebook grupama i Instagram profilima. Ljudi su prepoznali važnost podržavanja lokalnih proizvođača i Marinu i Luciji pružili ogromnu podršku. Telefoni su počeli neprestano zvoniti, a narudžbe su stizale sa svih strana. Ubrzo, uz pomoć dobrih ljudi željnih domaće spize, sav urod pomidora bio je rasprodan.
Marino i Lucija danima su neumorno radili, berući pomidore i dostavljajući ih kupcima. Njihova priča postala je simbol solidarnosti, ljubavi prema domaćem i autentičnom, ali i podsjetnik da “nesavršenosti” čine život ljepšim.
“Sada kada je sve prošlo i kada nakon predaha i kratkog vremenskog odmaka promotrimo sve što je iza nas, zaista smo zahvalni na svemu. Imali smo priliku osjetiti papren rizik koji poljoprivreda može priuštiti kao i akciju na koju te može natjerati. Okusili smo improvizaciju uz brzo reagiranje, te se pritom trudili sačuvati bistre glave, donijeti zaključak zajedno, biti podrška jedno drugom, cijeniti zajednički rad i stajati iza svake crtice na pomidoru. Sve ovo uspjelo je zbog nevjerojatne količine potpore ljudi oko nas, počevši od obitelji, bližnjih i prijatelja koji su nam pomogli u fizičkom radu, do onih koji su sherali naše objave i u konačnici svake osobe koja je kupila svoju kašeticu ili se vratila po još.
Inspiracija nam je to, kao i raspirivanje motivacije za daljnji rad i bavljenje poljoprivredom.
Ljubav koju smo isprva osjećali prema zemlji, a kroz godine utkali je u nju sadeći sjeme po sjeme, donijela nam je najljepše plodove – zajedništvo, osjećaj kolektivnog djelovanja, podržavanja zajedničkih vrijednosti, podizanje svijesti, ali i mnoge zamrzivače prepune domaćih šalši!” – kazala je Lucija.
Na kraju, ova priča o Marinu i Luciji pokazuje da, uz malo hrabrosti i podršku zajednice, svaka prepreka može postati prilika. Njihovi pomidori možda nisu bile savršeni na oko, ali bili su savršeno za one koji su cijenili trud i ljubav utkane u svaki plod.
Petra Mičić Garibović
